ZABORAVLJENOM ULICOM SLOBODE

"Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku. Nigde toliko drukčijeg kao u istim stvarima."

Miroslav Antić

Uvijek volimo da generalizujemo i da stvari i pojave u našim životima dijelimo na „normalne“ i „nenormalne“.Pod tim normalne podrazumijevamo: nešto što je društveno prihvatljivo ili ono što je uobičajeno.Sve ostalo, po toj definiciji je nenormalno.Koliko puta se mi sami nismo mogli pronaći i postaviti u te zadate kalupe.

Svi smo spremni da različitost opraštamo talentovanim umjetnicima, genijalnim naučnicima, uspješnim poslovnim ljudima, dobro plaćenim sportistima i inače ljudima koji za život ne zarađuju na uobičajen način, u radnom vremenu od 7 do 15. Običan čovjek mora puno više da se potrudi da bi ostao svoj i(ili) drugačiji.Njemu se teško prihvata i oprašta različitost.Zbog toga svi krijemo svoju pravu prirodu, pred svima, pa i pred najbližima.Cijeli život lažemo.Stvaramo sklop od nekoliko ličnosti u nama samima koje po potrebi pokazujemo svijetu.Na poslu smo jedna ličnost, s prijateljima druga, roditeljima i rodbinom treća, s osobama koje volimo četvrta.Svima se bojimo pokazati pravu sliku o sebi.Bojimo se da nas ne bi više cijenili, poštovali, voljeli.Bojimo se biti iskreni i prema sebi, i prema drugima.Biti drugačiji je nekad blagoslov, nekad prokletsvo.Naša težnja da budemo svoji ili vjerni sebi često se osuđuje od drugih i smatra se narcizmom, arogancijom, ekscentričnošću.

Naš najveći neprijatelj i dalje je naš strah.Proživimo cijeli život u strahu.Uvijek se plašimo nečega: da ne ispadnemo smiješni, budalasti, glupi, nedostojni, neshvaćeni.Strah nas koči da živimo, da iskažemo sebe i svoje želje.Strah od mišljenja drugih ljudi, od rizika, od odbijanja, od gubitka.Dok su jedni spremni da ga zanemare i žive slobodno, drugima on neprestano diše za vratom i nikako ne mogu da se opuste.

Koliko ste se samo puta našli pod paljbom tuđih pogleda samo zato što ste izrekli mišljenje koje se ne poklapa sa mišljenjem većine.Koliko puta ste osuđeni od drugih zbog svojih stavova.Koliko puta ste prećutali izricanje svojih stavova zbog straha od osude.Danas kad se pitanje slobode toliko potencira, šta je to ustvari lična sloboda.Koliko je lična sloboda moguća na ovim našim prostorima kad smo toliko skloni predrasudama i etiketiranju.Toliko se njeguje princip lažnog morala, da se više ne može sa sigurnošću utvrditi ko je ko, i šta je šta.Svi smo mi: nevini, naivni, moralni, vjernici, čedni, odani, nepromiskuitetni, pacifisti, altruisti, humanisti, iskreni, nenacinalisti, nehomofobi, nerasisti.

U godinama našeg ponovnog nacionalnog traženja Boga i izgubljene vjere, okajavanja nagomilanih grijehova kroz postove i crkvene praznike, naticanja novog i poželjnog građanskog ponašanja kako ostati u svojoj vjeri umjeren, prema drugim vjerama odmjeren ili čak potpuni ateista.U eri opšteg srozavanju kulture i svake vrste morala kroz svakodnevne slučajeve korupcije, podmićivanja, nepotizma, prostitucije, pedofilije, huliganstva, kako ostati čistog obraza i neukaljane duše.Nametanjem novih svjetskih muzičkih trendova, ispraznih ša-la-la nota, instant hitova ili naših narodnjačkih „bestselera“ , gubite svako pravo da volite i slušate muziku koja se vama dopada, gubite pravo da imate pravo izbora.Poplavom mnogobrojnih serija niske produkcije, priglupih scenarija, razvučene radnje, ljepuškastih nižerazrednih glumaca, trocifrenih epizoda ili višegodišnjih sezona prikazivanja, mozgovi nam se neprimjetno ispiraju, filtriraju i formiraju.

Umjesto da živimo po onom zapadnjačkom motu: „Živi i pusti druge da žive.“ , mi uporno po svome.Svoje stavove, mišljenja, želje,težnje stalno namećemo drugima kao jedino ispravno i prihvatljivo.Različitost izjednačavamo sa nenormalnim, drugačije sa čudnim.Prilagođavanje okolini i društvu smatramo presudnim za naš opstanak.Jednog dana kad sami sebi budemo spremni priznati ko smo i kakvi smo ustvari, možda ćemo i mi konačno koračati tom zaboravljenom ulicom slobode.