Tumarali
su, kao muve bez glave; jeli su, pili su, spavali su, da najposle trčećim
korakom poginu, zakoračivši u prazninu, po tuđoj volji i za tuđ račun.
M.Crnjanski,
Seobe I
Ultimativna životna avantura
i najveće iskušenje koju neki muškarac može da doživi je rat.U ratnoj situaciji
čovjek se suočava sa dva izbora – bori se ili bježi.Tipična i potpuno normalna
reakcija svakog ljudskog bića kad se nađe u opasnosti u ratu dobija mnogo
dublju dimenziju, borbu za sopstveni život.Ubij ili ćeš biti ubijen postaje
misao vodilja, pitanje opstanka.U takvim situacijama svako, do najtamnijih
kutaka duše, spozna sam sebe, svoje vrline i mane, svoje strahove i svoje
hrabrosti.Suočeni sa samim sobom, zagledani sami sebi oči u oči, shvatite ko
ste i šta ste, od čega ste i za šta ste sposobni.Mnogi su ostali zatečeni i
posramljeni vlastitim kukavičlukom, a mnogi su zadivili i sebe i druge svojom
hrabrošću, pribranošću, snalažljivošću, požrtvovanjem.Rat je vrijeme
intenzivnih emocija : iskrene ljubavi, najboljih prijateljstava, najdubljih
razočarenja, najvećeg prkosa, najpodmuklije mržnje, otvorenog prezira,
najuzvišenijeg divljenja.U ratu se borite kako za same sebe, tako u konačnici
za sve one iza vas.Hijerarhija se ne uspostavlja nikakvim vezama ili preporukama,
svako stoji na mjestu koje je sam za sebe izborio.Svaki vaš postupak, svaka
borba iz koje izađete živi je već pobjeda.Onaj ko sačuva živce, ne pukne pod
konstantnim pritiskom opšteprisutne opasnosti, je već prekaljeni borac.
Oni koji su u borbi
neustašivo jurišali na svaku prepreku u miru se plaše bezdušne državne
administracije, skidanja sa spiska nezaposlenih, ukidanja boračkog dodatka ili
zagarantovane penzije sa 65 godina.Kao divlje zvijeri puštene iz kaveza mnogi
se u miru nikako nisu mogli prilagoditi novim uslovima života.Nakon svega što
su proživjeli činilo se kao da sada žive tuđe živote, nepoznate i bezlične.U
početku su maženi i paženi, jer je bilo opasnosti da se ta divlja zvijer otme
nadzoru i pomrsi konce gospodaru.Sistematski su godinama slabljeni, kroćeni i
na kraju uškopljeni, tako da sada više nisu prijetnja nikome, osim sami
sebi.Zaslužni ratni heroji tako postadoše društveni marginalci, bolesnici koji
žive u prošlosti, od stare slave i živopisnih sjećanja.Usred najveće krize
država sprovodi pravu hajku i progon i udara baš po njima – ukidaju im
invalidnine, oduzimaju vošačke dozvole, šalju na vanredne ljekarske preglede,
smanjuju borački dodatak, organizuju ponovne n-stepene invalidske komisije.Dosta
je državi da više daje bivšim borcima ovoliko godina poslije rata, ne vidi
razloga da se tim ljudima još uvijek pomaže za nešto što su oni uradili prije
više od 20 godina.Klima se promijenila, političke prilike su se promijenile,
oni više nisu kritična ključala masa već samo blijedo sjećanje na daleku i
hrabru prošlost.
I sami se slično
osjećaju, kao izbledjela slika nečeg što je nekad bio živ čovjek.Svoja ratna
sjećanja rijetko spominju, isključivo uz čašicu više, u probranom društvu.Vrijeđa
ih pljuvanje po ovoj zemlji za koju su se borili, obezvređivanje slobode koju
imamo, ovog krvavo plaćenog mira.Najbolje godine života proveli su u strahu,
znoju, krvi, suzama, patnji tako da sada jedino imaju pravo na nemirne snove i
PTSP dijagnozu.Država ih se odriče zarad opštenarodnog pomirenja, mlade
nerviraju , stariji ih preziru, a sadašnjih sebe sad se stide.Do narednog poziva
ratne trube oni su još uvijek aktuelni narodni heroji koji šetaju našim
ulicama.U sljedećoj gradskoj šetnji osvrnite se oko sebe i pogledajte ko su ti ljudi.
Iz ovog našeg
građanskog rata, kućama su se žive vratile oko ¾ takvih boraca.Ostali nisu bili
te sreće.Zemlja po kojoj hodamo natopljena nam je krvlju tih nesretnih sinova
rata.Država u kojoj živimo utemeljena nam je na tijelima i životima tih
bezimenih poginulih vojnika.U BiH, zemlji apsurda, oduzima nam se pravo da
veličamo i slavimo njihove žrtve samim proglašenjem uzaludnosti tog rata.Svaki
rat je nepotreban i uzaludan, ali žrtve koje pri tom pretrpi neki narod nikako
ne mogu biti zaboravljene i sakrivene.Istorija nam je pokazala da zataškavanje
i mijenjanje činjenica ima nesagledive posljedice.
Šesti savjet pisca i pjesnika Džejms
K. Flanagana iz Njujorka svojim unucima : Nemojte se pridružiti vojsci ili bilo
kojoj drugoj organizaciji koja vas trenira da ubijate. Rat je zlo. Sve ratove
su započeli stari ljudi koji su prevarili mlade muškarce da mrze i ubijaju
jedni druge. Starci prežive i kao što su započeli rat olovkom i papirom,
završavaju ga na isti način.
Primjedbe
Objavi komentar