„u se, na se i poda se“

Biti ponosan ponekad znaci biti i odbacen, zaboravljen.Vecinom ponos okarakterisu kao uobraženost ili prkos.U vecini slucajeva to bude shvaćeno kao da si glup, ponizen i odbacen, od samog sebe ili bliskih ti ljudi.A sve zato sto znam da nemam i ne mogu mnogo, ali necu da to vide drugi, da to osjete najmiliji.

Zemlja u kojoj zivimo ne trpi ponosne.Ponosni, najcesce, kod nas umiru od gladi.Kod nas je najbolje biti ponizan.Mozda je to svugdje tako, ali ja znam da je tako kod nas.
Svi imamo svoje mane i dobre osobine ali nas, najcesce, nase mane (nasa mala prokletstva, poroci) poklope da nam se dobre osobine ni ne vide.
”Dobar i budala, dva rodjena brata”- sa godinama shvatih da su narodne poslovice sve na mjestu.Bilo je na ovim prostorima i mudrih i pametnih, ali mi se cini najvise ponosnih (glupih).Nisu nas ucili kako da budemo ponosni kad treba, ali i ponizni onda kad treba, da ta poniznost dolazi iz ponosa i da je za nase dobro, a ponekad i za dobro svih nas.
”Starog se konja ne uci jahati” - ta vazi samo kod nas.Odusevljavaju me ljudi koji i sa 50 pocinju raditi nove stvari, naravno u bijelom svjetu, i zive punim plucima.Kod nas tad vec hoce u penziju i legnu da cekaju smrt.
”Vuk dlaku mijenja, al cud nikad”, naravno tu prednjacimo iznad svih, pokazalo se i dokazalo kroz vijekove.
Nista mi nismo naucili ni sa uvodjenjem interneta, ni razno-raznih naucnih kanala na TV-u.I dalje svoju djecu ne ucimo kako da budu dobri ljudi, kako da uzivaju u zivotu, kako da ne mrze nikoga, da budu otvorenog uma.Mnogi politicari se bore da naprave bolje skolstvo, bar tako obecavaju i svaka im cast na tome.Ja bih da nama roditeljima i onima koji ce to tek biti osnuju neku skolu roditeljstva, da nam dovedu malo te strane strucnjake, psihologe ili neke sa onim cudnim skracenicama ispred imena i da nas nauce kako da odgajamo svoju djecu da budu drustvena, iskrena, da misle na druge, a ne da razmisljaju po onoj narodnoj - “u se, na se i poda se”.Ta nas filozofija nece odvesti nigdje, samo nas unazadjuje.Čini se da smo sve ruzno pokupili od cijelog svijeta.Krijemo od djece da nemamo para, koliko kredita imamo, zasto mama i tata rade i noc i dan a nista nemaju, djeca nam sve vise zavise od onog sta ce reci drugi o njima, da li su cool ili su supci, nema vise “posudjivanja” auta od roditelja, nema ispijanja piva ispred dragstora,sanjarenja o tome kako ce biti muzicari, putovati svjetom auto-stopom dok se ne “pronadju”. Jbga, na to ce ti drustvo reci da si supak, i da nisi cool.
Djeca su nam postala zombiji zavisni od roditelja.Ne ucimo ih kako je tesko zivjeti, kako je tesko zaraditi za zivot, kako je tesko biti covjek.Krijemo od njih sve kako bi se nasa “mala bica” osjecala sigurnim, da im ne poremetimo odrastanje.Ustvari ih pravimo debilima koji kad tad moraju da odu od nas i upadnu u zivot naglavačke.A zivot je teska rabota.I onda se cudimo sto treci dan postanu sizofrenicari bez ideje kako da lijepo prozive zivot koji nam je bogom dan i samo jednom dan.
Zato hocu da se osnuje skola koja će nas naučti kako da nasu djecu naučimo da zive slobodno, nesputano, sretno…
Svi mislimo kako sa godinama postajemo mudriji, što na zalost nije tacno.Postajemo samo sve dosadniji sa nasim malim savjetima , postajemo sve vise djeca, postajemo smorovi i za sebe i za druge, najcesce za nasu djecu koja su vec odavno odrasli ljudi koji imaju svoju djecu.Njihova filozofija (kao sto je bila i nasa) se zasniva na namjeri - bicu bolji roditelj od svojih roditelja, bolje cu vaspitati svoju djecu, necu praviti greske svojih roditelja.Nemojte smarati!Niste nista bolji roditelji od svojih roditelja.I oni su jednom tako govorili i vidi kako su nas odgojili - dobre, poštene, skromne, ponosne - i mrtve, umorne od zivota.
Mudrost se ne pika, nula bambija.
Samo prave stvari, ono ucinjeno - djela.