Samo stoj
na svjetlu i doći će kraj tami ...
Goran Bare
Sagledavajući
sveopšte stanje i dostupne mi činjenice dolazim do zaključka da najveća i
najsmrtonosnija bolest današnjice nisu ni kako se vjeruje : koronarne bolesti , ni karcinomi , ni SIDA , ni razne „životinjske“ gripe , ni razne
druge teške i akutne bolesti.Cjelokupno današnje čovječanstvo boluje od mnogo
prizemnije i nepriznate boleštine pandemijskih razmjera zvane nezadovoljstvo.Hronično nezadovoljstvo
prožima danas sve slojeve društva , od najnižih do najviših. *Svoja zapažanja ne zasnivam ni na kakvim
studijama , naučnim radovima ili bilo čemu sličnom.Čistim posmatranjem svega
oko sebe , prikupljenih dojmova , potpuno laički tvrdim da u ovome ima istine.
Psiholozi
ili pak psihijatri , ili bješe psihoterapeuti takva stanja opisuju kao razne
–oznosti , fobije , i sa mnogo drugih stručnih naziva.Po meni je to čisto
nezadovoljstvo skupljano zavidan broj sati , dana , godina.Ako tome dodamo i
dobru dozu otuđenosti , što pojedinca od društva , što društva od pojedinca ,
dobijemo značajnu količinu zaraženih diljem svijeta.
Počelo
je od zapadnjačkih dokonih domaćica , nesretnih i usamljenih poslovnih žena , ostavljenih
i razočaranih supružnika , „razigranih“
muškaraca srednjih godina , raskalašenih tajkuna , drogiranih
holivudskih zvijezda , i inih nesretnika i zahvatilo cijeli svijet.Nezadovoljni
smo svim i svačim : svojim nosevima i sisama , krivim nogama i žutim zubima ,
gubitkom kose , ispraznim seksualnim životom , dosadnim supružnikom , nezahvalnom djecom , senilnim roditeljima , premalim
stanom , prevelikim računima, globalizacijom , svojim poslom i platama ,
prastarim autom , jadnim prijateljima , samoćom , preglasnom muzikom ,
imigrantima , ratom u Siriji , neostvarenim snovima , uništenim nadama ,
vremenskom prognozom , MMF-om , pravima gej populacije , skupim gorivom , nepotizmom
, lošim libidom , skupim besplatnim zdravstvenim sistemom , preslanim jelom , okrnjenom čašom , rasparenim
čarapama , slabim grijanjem , krizom srednjih godina , korupcijom , skupim
lijekovima , praznim frižiderom , otkazom , presporim internetom , predugim
telefonskim razgovorima ...Spisak je suviše dugačak, previše opsežan i na
momente potpuno bizaran. *Slobodno na
listu dodajte nešto što je po vama nenapisano , preskočeno ili izostavljeno.Za domaći
zadatak sastavite i sopstvenu listu(može i u mislima).Iznenadićete se mnoštvom potpuno
beznačajnih stvari , totalnih trivijalnosti koje smatrate po život važnima.
Naše
domaće nezadovoljstvo oduvijek se jednostavno nazivalo - zavist
i bilo je daleko prizemnije i običnije od ovog novog , uvoznog.Svodilo se
uglavnom na naše neslaganje materijalnim blagostanjem naših bližnjih ili daljnjih
, potpuno nebitno.Sve je bilo tipa : komšija sa prvog sprata ima najnoviji auto(ali sina narkomana) , kolega s posla vikendicu
na moru(u nekoj zabiti bez vode i struje)
, brat od strica(obična neznalica)
odličan položaj u radnoj oranizaciji , bivši školski drug (totalna propalica) uticajnu funkciju u stranci , poznanik iz
susjednog sela najboljeg rasplodnog
bika(ali ženu alapaču)...Stare
zavisti sa razrađenom balkanskom disciplinom „gledanja tuđeg posla“ nisu ostavljale prostora nikakvoj otuđenosti
, jer svi smo „zavirivali u svačiji lonac“.Nova vremena donesoše i na naše
prostore tu zapadnjačku filozofiju o poštovanju privatnosti.Tako sad pored svih
onih sigurnosnih i protuprovalnih vrata više nismo u mogućnosti da bez kucanja
upadamo u otključane komšijske stanove , usljed sveopšteg blagostanja posudimo
šoljicu kafe , pored apoteka koje rade danonoćno posudimo toplomjer ili nešto
za skidanje temperature malom , od torokavih kućnih pomoćnica ili uvijek
gladnih službenih vozača saznamo gdje gazdarica kupuje ili gazda putuje , pored
privatnih vrtića i škola nemoguće je saznati je li komšijin mali priglup na
majku ili poružan na oca.Sad više ne gledamo toliko na komšije , prijatelje ,
rođake , radne kolege (naravno da ih ogovaramo) , ali više smo se okrenuli sami
sebi i uglavnom pokušavamo da što više dokučimo ta neistražena prostranstava sopstvene
duše. Sad smo se i mi svi bacili na „psihologiju“.Svi smo na samopsihoanalizi ,
u samopreispitivanju , u samotraženju .A
kako su nam bili smiješni svi oni Zapadnjaci sa svojim odlascima psihijatrima ,
pričama o nesretnim djetinjstvima , nesretnim vezama i propalim prijateljstvima , otuđenosti ,
izgubljenosti , samoći.Više i nije tako smiješno!Nema više drugih krivaca za
naše neuspjehe , ostali smo sami sa sobom.Pravdati se jedino možemo nesretnim
djetinjstvom , dakle lošim roditeljima , i nezahvalnim potomstvom , dakle lošim
roditeljstvom.To uvijek upali!
Probajte
ipak dati sebi malo više prostora , malo više slobode i vidjećete kako je malo
potrebno za sreću.Ne treba vam tuđi model da bi stvorili svoj , ne gledajte oko
sebe.Ne treba vam ni stalni podsjetnik šta ste sve mogli a niste...Ne budite
tako strogi prema sebi , ali i drugima.Ako vas nešto čini sretnim(sretnijim) ,
sljedeći put to jednostavno uradite!Većinu razloga za nezadovoljstvo možete
zanemariti , oni pravi razlozi su tu da vas natjeraju da ih otklonite.I
zapamtite optimisti kažu da čaša nikad nije do pola prazna , već do pola puna!
Čovjeku ,
danas , da bi bio ispunjen treba samo malo sreće i više slobode. *Citat
sam parafrazirao i preuzet je od 17-godišnjaka sa Kosova koji je gostovao u
emisiji RTRS snimljene povodom proslave Božića.Činilo se kao da zna o čemu
govori , a mislim da mu treba vjerovati na riječ.
Primjedbe
Objavi komentar