GDJE JE PUT KA SREĆI

Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami ...
Goran Bare

Sagledavajući sveopšte stanje i dostupne mi činjenice dolazim do zaključka da najveća i najsmrtonosnija bolest današnjice nisu ni kako se vjeruje : koronarne bolesti , ni karcinomi , ni SIDA  , ni razne „životinjske“ gripe , ni razne druge teške i akutne bolesti.Cjelokupno današnje čovječanstvo boluje od mnogo prizemnije i nepriznate boleštine pandemijskih razmjera zvane nezadovoljstvo.Hronično nezadovoljstvo prožima danas sve slojeve društva , od najnižih do najviših. *Svoja zapažanja ne zasnivam ni na kakvim studijama , naučnim radovima ili bilo čemu sličnom.Čistim posmatranjem svega oko sebe , prikupljenih dojmova , potpuno laički tvrdim da u ovome ima istine.
Psiholozi ili pak psihijatri , ili bješe psihoterapeuti takva stanja opisuju kao razne –oznosti , fobije , i sa mnogo drugih stručnih naziva.Po meni je to čisto nezadovoljstvo skupljano zavidan broj sati , dana , godina.Ako tome dodamo i dobru dozu otuđenosti , što pojedinca od društva , što društva od pojedinca , dobijemo značajnu količinu zaraženih diljem svijeta.
Počelo je od zapadnjačkih dokonih domaćica , nesretnih i usamljenih poslovnih žena , ostavljenih i razočaranih supružnika , „razigranih“  muškaraca srednjih godina , raskalašenih tajkuna , drogiranih holivudskih zvijezda , i inih nesretnika i zahvatilo cijeli svijet.Nezadovoljni smo svim i svačim : svojim nosevima i sisama , krivim nogama i žutim zubima , gubitkom kose , ispraznim seksualnim životom , dosadnim supružnikom  , nezahvalnom djecom , senilnim roditeljima , premalim stanom , prevelikim računima, globalizacijom , svojim poslom i platama , prastarim autom , jadnim prijateljima , samoćom , preglasnom muzikom , imigrantima , ratom u Siriji , neostvarenim snovima , uništenim nadama , vremenskom prognozom , MMF-om , pravima gej populacije , skupim gorivom , nepotizmom , lošim libidom , skupim besplatnim zdravstvenim sistemom ,  preslanim jelom , okrnjenom čašom , rasparenim čarapama , slabim grijanjem , krizom srednjih godina , korupcijom , skupim lijekovima , praznim frižiderom , otkazom , presporim internetom , predugim telefonskim razgovorima ...Spisak je suviše dugačak, previše opsežan i na momente potpuno bizaran. *Slobodno na listu dodajte nešto što je po vama nenapisano  , preskočeno ili izostavljeno.Za domaći zadatak sastavite i sopstvenu listu(može i u mislima).Iznenadićete se mnoštvom potpuno beznačajnih stvari , totalnih trivijalnosti koje smatrate po život važnima.
Naše domaće nezadovoljstvo oduvijek se jednostavno nazivalo  - zavist i bilo je daleko prizemnije i običnije od ovog novog , uvoznog.Svodilo se uglavnom na naše neslaganje materijalnim blagostanjem naših bližnjih ili daljnjih , potpuno nebitno.Sve je bilo tipa : komšija sa prvog sprata ima najnoviji auto(ali sina narkomana) , kolega s posla vikendicu na moru(u nekoj zabiti bez vode i struje) , brat od strica(obična neznalica) odličan položaj u radnoj oranizaciji , bivši školski drug (totalna propalica) uticajnu funkciju u stranci , poznanik iz susjednog  sela najboljeg rasplodnog bika(ali ženu alapaču)...Stare zavisti sa razrađenom balkanskom disciplinom „gledanja tuđeg posla“  nisu ostavljale prostora nikakvoj otuđenosti , jer svi smo „zavirivali u svačiji lonac“.Nova vremena donesoše i na naše prostore tu zapadnjačku filozofiju o poštovanju privatnosti.Tako sad pored svih onih sigurnosnih i protuprovalnih vrata više nismo u mogućnosti da bez kucanja upadamo u otključane komšijske stanove , usljed sveopšteg blagostanja posudimo šoljicu kafe , pored apoteka koje rade danonoćno posudimo toplomjer ili nešto za skidanje temperature malom , od torokavih kućnih pomoćnica ili uvijek gladnih službenih vozača saznamo gdje gazdarica kupuje ili gazda putuje , pored privatnih vrtića i škola nemoguće je saznati je li komšijin mali priglup na majku ili poružan na oca.Sad više ne gledamo toliko na komšije , prijatelje , rođake , radne kolege (naravno da ih ogovaramo) , ali više smo se okrenuli sami sebi i uglavnom pokušavamo da što više dokučimo ta neistražena prostranstava sopstvene duše. Sad smo se i mi svi bacili na „psihologiju“.Svi smo na samopsihoanalizi ,  u samopreispitivanju , u samotraženju .A kako su nam bili smiješni svi oni Zapadnjaci sa svojim odlascima psihijatrima , pričama o nesretnim djetinjstvima , nesretnim vezama i  propalim prijateljstvima , otuđenosti , izgubljenosti , samoći.Više i nije tako smiješno!Nema više drugih krivaca za naše neuspjehe , ostali smo sami sa sobom.Pravdati se jedino možemo nesretnim djetinjstvom , dakle lošim roditeljima , i nezahvalnim potomstvom , dakle lošim roditeljstvom.To uvijek upali!
Probajte ipak dati sebi malo više prostora , malo više slobode i vidjećete kako je malo potrebno za sreću.Ne treba vam tuđi model da bi stvorili svoj , ne gledajte oko sebe.Ne treba vam ni stalni podsjetnik šta ste sve mogli a niste...Ne budite tako strogi prema sebi , ali i drugima.Ako vas nešto čini sretnim(sretnijim) , sljedeći put to jednostavno uradite!Većinu razloga za nezadovoljstvo možete zanemariti , oni pravi razlozi su tu da vas natjeraju da ih otklonite.I zapamtite optimisti kažu da čaša nikad nije do pola prazna , već do pola puna!


Čovjeku , danas , da bi bio ispunjen treba samo malo sreće i  više slobode. *Citat sam parafrazirao  i preuzet je od  17-godišnjaka sa Kosova koji je gostovao u emisiji RTRS snimljene povodom proslave Božića.Činilo se kao da zna o čemu govori , a mislim da mu treba vjerovati na riječ.

Primjedbe